Vino i hrana u vrijeme Korona globalne pandemije. Prepustili smo blog našem dragom prijatelju Mr.Sc. Željku Krnčeviću, gurmanu, ljubitelju vina, fotografu, povjesničaru koji je ujedno i ravnatelj Šibenskog muzeja. Željko je svakako jedna od najznatiželjnijih osoba koje osobno poznajem i smatram se sretnim što imam prijatelja poput njega. Ovo je drugi u seriji članaka o hrani i vinu u doba korone, a više ovakvih postova možete pratiti na njegovom facebook profilu. Kad budete gotovi, pročitajte i “Njanjetinom i Mocirom konta korone”.
Ako ova korona potraje počet ću pisati Rat i mir. Ali štaš kad ne mogu odolit kuhači, aparatu i tipkovnici. Pa tako i danas. Janjetina i biži. Obiteljsko tradicionalno jelo. Još od onih janjaca tamo negdi iz Bogdanovića ili Perkovića. Ovogodišnje s Miljevaca, po ocjeni kušatelja među prvih 5. Meso ki pujina. Biži kupovni. Ledovi smrznuti ali dobri. Ti su mi najbolji. Nije reklama nego preporuka. Uskoro će i friški pa ćemo ih tribiti i malo duže kuvati, ali okus je zato nezamjenjiv. Biži – grašak… što o njemu kazati.
Latinski Pisum sativum, talijanski Piselli. Kažu neka istraživanja da čovjek nije za hranu koristio samonikli grašak iako je kažu pronađen čak na nekim neolitskim lokalitetima. Pronađen je u grobovima u Grčkoj koji datiraju u 6. tisućljeće prije Krista, a u južnoj Rusiji u 5000 godina starim arheološkim slojevima. Grci su pisali pjesme o grašku i pripremali pudinge sa zdrobljenim graškom i glavicom luka s travama. I Rimljani su uživali u bižima, a recepte za njegovu pripremu zapisao nam je jedan od najvećih gurmana antičkoga svijeta Apicije Celije u deset knjiga O kuharskoj vještini (De re coquinaria). Danas bi Apicije zasigurno imao svoju TV emisiju 🙂 U Europsku kuhinju je grašak stigao početkom srednjeg vijeka s Istoka u vrijeme velikih seoba naroda. Europljani su u 17. stoljeću rado pripremali jela od graška. No, o svemu tome neki drugi put, nadam se ne u Ratu i miru 🙂
Dakle, biži i janjetina. Malkice sam izaša iz tradicije. Samo malkice. Moja baka, inače Sinjkinja, koja me uz dida Bepa naučila kuvati, znala je stavit biže i janjetinu u ledeno. Ali ne baš često. A patila je od serviranja jela. Bilo je to u pjatancima i tavajama, zdilama i beštecima. Je, je… Danas sam ja ozbiljno pristupija zadatku (nije se smilo ništa zeznit jerbo je njanje stvarno vrh. Tako sam ono klasično kako ide – kapula, luk, korijen od petrusimena, papar, krupna sol, mrvu crvene paprike slatke, mrkve i šuga od pomidora jer plastične neću, zažutija na maslinovom ulju teke pancete ala zastava čiji je premijer gospodin Kurz i doda pet listića kadulje. Nadolija dva deca vina, biloga. Mogu vam reći, a imam i svjedoke da je baš bilo dobro.
A za napit se posli ove lipe spize? Može se jer se stoji kući i ne vozi. Dva deca za guštat. I onda se sjetih i vinskog iskona. Apicija, antičke kuhinje, pa i kuhinje naših pređa koji nisu imali cukra za pojačaat vodu. Koji su imali grožđe, i zamislite, od grožđa pravili vino 🙂 Ima takvih i danas, vjerujte.
E pa nek ispadne reklama iako to nije, jedan od njih je i moj jučer spominjani prijatelj Filip iz vinarije Baraka. A vino izabrano je rose izvrsnog imena ROŽA DIŠPETOŽA. Uz biže i janjetinu probudi u vama vremeplovskog pjesnika koji iz dišpeta odšeta u neka minula vremena i vidi kako ljudi tisućljećima uživaju u umjerenoj konzumaciji vina. Meni je tako sljubila okuse da mi nije palo na pamet nikakav dišpet napraviti. Nego prepustiti nepcu da u sive ćelije šalje signale o ljepotama koje su tu,odmah kraj nas. Biži, janjetina, pa plavina i babić od kojih je načinjen ovaj svevremenski nektar. Zato STOJMO KUĆI kako bismo i dogodine uživali u domaćim blagodatima. A one sive ćelije tražile su muziku uz ovu simfoniju okusa. I pronašle su je. Poslušajte i uživajte.
