Vino i hrana u vrijeme Korona globalne pandemije. Prepustili smo blog našem dragom prijatelju Mr.Sc. Željku Krnčeviću, gurmanu, ljubitelju vina, fotografu, povjesničaru koji je ujedno i ravnatelj Šibenskog muzeja. Željko je svakako jedna od najznatiželjnijih osoba koje osobno poznajem i smatram se sretnim što imam prijatelja poput njega. Ovo je treći u seriji članaka o hrani i vinu u doba korone, a više ovakvih postova možete pratiti na njegovom facebook profilu. Kad budete gotovi, pročitajte i prvi iz serije “Njanjetinom i Mocirom konta korone”.
Prijatelj. Još od djetinjstva sam slušao, ali sam i znao, na vlastitoj koži osjetio što znači imati pravog prijatelja. Uhvatio sam i šezdesetu, ali u svim tim godinama pravih je prijatelja bilo toliko da ipak mogu biti zadovoljan. A nadam se da ću ih i još steći. Ima vrimena. Neću ih sada pobrojavati, znam da se na one prave uvijek mogu osloniti. Za bilo šta. Godine prolaze, a prijateljstva ostaju. Kad se sretnete, kao da ste se zadnji put vidjeli jučer. Samo se nastavlja priča tamo gdje je stala. Upitat ćete se zašto u gurmanluku o ovome. E, pa vidjet ćete.
Mislim da nas je upravo i Korona zaustavila u našim stresnim, malim životima, u kojima smo se itekako otuđili jedni od drugih. Ne svi, naravno, ali je jednostavno takav način života tako učinio. Sada smo iz pete brzine bacili u treću, neki u drugu. Nažalost, oni koji se o nama brinu i skrbe o našim svakodnevnim potrebama i zdravlju, ne da su u petoj, nego u sedmoj brzini. Da ne rečem u devetom krugu. Hvala im. A u svemu tome ponekad pomislim i da je ovo zlo, ova Korona, bezvremenska inteligencija koja je jednostavno cijelom svijetu rekla STANI – Stani malo čovječe,odmori i sebe i Zemlju. Pretjerao si. Jer, opet čujem cvrkut ptica, opet mogu prodisat punim plućima… Scenario za SF film (a možda i nije SF).
Opet ćete se upitati šta mu je sad. Jednostavno me „puklo“, ali tu sam, ne brinite se. Ovaj put u borbi protiv Korone Prijateljstvom. Jer, upravo je Prijateljstvo ono što nam se ovih zadnjih mjesec dana vraća i ukazuje. Najveći mi je gušt postao s obitelji i prijateljima ćakulat na viberu ili u messengeru. Rugat se i pomalo razbanzavat. Pričati, jednostavno pričati. Veliko mi je zadovoljstvo vidit unuke i djecu. Izmjeniti dnevne događaje i rugati se u granicama dozvoljenog. Isto tako i s Karmen, Sinišom i Tomom. Pa s kolegama iz Muzeja … Nadam se da ćemo tako i kad ovo zlo prođe. Da ćemo se ipak barem malo nastaviti družiti i „u živo“ i vraćati se iskonu. Onom pravom, ljudskom, prijateljskom.
A zašto ja sve ovo pišem. Zato, ajmo malo opet u neozbiljno, jer je „pirka špara na večeru zvala“. Ma šta to značilo u izvornoj izreci. Jerbo me moj istinski prijatelj nazva i pita „Oćeš li da dođen?“ A bija je na moru. Na dubokome moru di su pošte. Nema ih više puno. Za one koji ne znaju šta su pošte (da se više družimo znali bi), to su mjesta u moru na kojima se skuplja riba. I to lipa riba. Rijetki su oni koji znaju prave. Danas je lakše jer imamo GPS. Prije su se morale pogodit u metar „poklapajući“ tri točke. Ni to danas nije garant da će se koja ljoga uvatit. Izlovljeno brate. „Di ćeš doći?“ upitam ja njega. „Pa do tebe“. – „Nemoj, eto mene tamo, ti si ipak stariji čovik“. Pravim se da ne znam o čemu se radi. Zaletija sam se, i on i ja masku i na dva metra i deset centi. Kiša pada. Eto ga s lumbrelom i dvi kese. „Evo ti“ – on će meni. „Zna sam“ – kažem ja njemu. „Ma ajde“, on će meni s prijateljskim osmješkom na neobrijanom licu. „Evo ja tebi“, reknem mu davši lipi Debit od našeg mladog prijatelja Filipa „pa ćemo nazdraviti večeras virtualno“. Iako bismo barem „dz“ pričali, da ne rećem „priblezgavali“, pozdravismo se izmjenivši dikoju „rugalicu“. A onda sam doša kući, pripremili smo za nas dvoje lipih, plemenitih par bokuna s one pošte vanka, oplemenili lipim ujem, a uz to terinu zeja, kumpirića i luka šarca, polivenog ujem iz Dobrog Doca.
A večeras ćemo nazdraviti lipim Filipovim Debitom pod Prominom ubranim a odnjegovanim u podrumima na Prižbi, na poluotoku Srima. Zahvalan sam što imam ovakve prijatelje. Živija mi Siniša. A vi dragi moji, STOJTE KUĆI skupa sa svima nama i pritrpite još teke. A onda, ajmo se družiti i prijateljevati. Onako, PO ŠIBENSKI.